Nisam dugo pisala, a vrijeme ide, svašta se događa. Ovaj blog postao je blog majke čije dijete boluje od akutne limfoblastične leukemije. Liječimo se već četiri mjeseca, i sada je vrijeme da pišem. Puno toga imam za reći, puno misli, puno događaja, puno novih, dragih ljudi. Puno, previše toga za pustiti van iz sebe. Pa, idemo ispočetka.
Povišena temperatura je u 24 sata dovela do rečenice koja je u tih 30 sekundi srušila naš svijet. Naš mali miš, star tek devet mjeseci boluje od zloćudne bolesti. Nemoguće, nemoguće, samo mi se to vrtjelo po glavi. Onda podigneš pogled i osvrneš se oko sebe. Toliko malih i malo većih ćelavaca i ćelavica. Najljepša djeca na svijetu! U svakom mogućem smislu! Smjestili su nas u sobu sa Cvjetićem i malom vrckavom curicom. Suze, samo suze, to je sve čega se sjećam iz prvoga tjedna. I onda je Rebro postalo moj život, moja svakodnevica. Moja obitelj! Borba s bolesti teče u redu, očekivano, dan po dan. Zavoliš hodnik, miris prostora, čudno, ali ljudska sposobnost prilagodbe je zaista fascinantna. To je sada naš mali svijet, naša borba. Bog ti uvijek pošalje nekoga/ nešto kada ti to najviše treba. Tako je nama poslao Varaždinku i njenu mamu, krasne dame nesalomljiva duha. I još mnoge druge, kako to biva - samo rijetki nađu rijetke.
Za vrijeme našeg boravka u bolnici jedan mali anđeo nas je i napustio. Bebač sa najvećim i najljepšim okicama na svijetu! Koji sada sigurno čuva svu djecu na odjelu i smije nam se, tamo negdje gore... Gore gdje djeca ne obolijevaju od raka i gdje je svijet sigurno puno puno ljepši. Bila sam ljuta kad je otišao, jako ljuta jer je na odjelu sve naizgled bilo normalno, život je tekao dalje. A ja sam htjela da stane bar na koju minutu da se svi oprostimo od njega. Kad je ljutnja prošla, kad sam stala na loptu, shvatila sam da na našem odjelu na kojem muzika uvijek svira u nastojanju da sakrije tišinu i strah - radio je bio ugašen dva dana. Ne možemo u zemlju za njima. Ne možemo primiti kemoterapije umjesto njih, ni bilo koji neugodan pregled. Ali nešto uvijek možemo učiniti. Možemo pokloniti osmijeh, zagrljaj, svojih pet minuta pažnje. Možemo ugasiti radio kad odu i pustiti tišinu da ih pozdravi.

Čitala sam jučer dva članka na portalima. Prvi: "Učenik 5. razreda OŠ iscipelario nastavnicu". Drugi: "Dječaci silovali kolegu iz razreda stolicom".
Užasnuta sam, iz više perspektiva. Iz perspektive buduće nastavnice povijesti (to im je obično najdosadniji predmet, što da ja onda očekujem, bazuku?) , mlade majke, i dijela ovog društva. Pokušavam sebi predočiti što se zbiva u tim mladim glavama da čine takvo što. Odakle tolika mržnja, tolika agresija, toliko zlo u tako mladim ljudima...?? Dijete mi spava u sobi do mene i ne mogu si pomoći, strah me je, što ako i ja zakažem kao roditelj? Da se razumijemo, ne smatram da si roditelji isključivi krivci za ovakve slučajeve. Važan je i faktor ovog konzumerističkoga društva, sve manji i manji broj ljudi koji koriste svoje mozgove, ubojstva, silovanja, nasilje na televiziji i u svim mogućim medijima... Pa moj brat od 4. -5. godine svakodnevno ubija ekipu na kompjuteru... Sa užitkom izgovara rečenice poput: "Prepolovio sam mu glavu na pola" i osmijeh od uha do uha. Nekome je možda smiješno što je meni to strašno, ali to je moje gledanje... Mislim da upravo zbog tih stvari klinci otupe i nenormalne stvari im postaju normalne...
Ali, da se ne zavaravamo, iako roditelji nisu isključivi krivci - ipak je na njima najveća odgovornost. Pa ako nas dvoje svom klinji ne budemo pružali primjere, odgajali ga, usmjeravali što je dobro, a što nije, naučili ga da poštuje druge osobe - njihova tijela, misli i osjećaje, a tko će to onda učiniti? Facebook? Index? TV? Susjed Jozo?
Što se škole tiče, zastrašujuće je kako malo nastavnici mogu poduzeti u svoju obranu. Ne smatram da bi trebali imati pravo tući djecu, tjerati ih da sjede na kukuruzu i što li se sve već nije prije radilo, ali da bi sustav trebao biti znatno učinkovitiji u zašttiti nastavnika u ovakvim situacijama - trebao bi. Divim se tim ljudima koji ostanu sabrani u takvim situacijama i ne uzvrate udarac. Da razjasnimo, suzdrže se jer bi inače brzinom svjetlosti ostali bez posla. Dakle, pričam ja nekim tamo klincima o Edvardu 78647. i njegovim osvajanjima, jednom se to više ne da slušati i ustane se i nabije me nogom. Čisto moguće. I iako sam ja sto posto u pravu, iako je on &$#$#"#"$#&%#, ako mu uzvratim udarac i sastavim ga sa zemljom, ja sam kriva. Zašto? Zato što ja kao nastavnica trebam biti primjer toj djeci kao odrasla osoba trebam imati samokontrolu. Inače ću dobiti otkaz pa me više nitko neće tući.
Da se razumijemo, naravno da bih se iskontrolirala. Ne bih digla ruku na dijete. ALi ovi događaji zaslužuju malo ironije... I ova tema zaslužuje da se konačno netko s tim ozbiljno pozabavi i uvede reda u školstvo, jer nema naznaka da će takva djeca odjednom nestati... A netko treba pomoći i njima i nastavnicima.

Sjedim sa kirurškom maskom na licu i tipkam svoj prvi blog. Objašnjenje - bronhitično bolesna, a pored mene na kauču leži moje Mladunče (nešto popularan naziv u posljednje vrijeme, kako primjetih, a baš mi je simpatičan, pa eto...), i on je prvijenac, pa da ne zarazim ni blog ni njega. :P
Sve nešto "prvo ovo, prvo ono" u posljednje vrijeme... Valjda nas takve situacije često i potaknu na pisanje blogova. Selidba, novi gradovi, novi ljudi, brak, razvod, dijete... Kao da smo u on-line ispovjedaonici. Meni paše, uglavnom. Zapisati neku misao, podijeliti fotku, pročitati nečiji dobar blog, ili jednostavno ostaviti negdje nekakav trag.
Za početak, dovoljno.
Sada u maniri prave "žene, majke, kraljice" - bljuv, bljuv, odoh svojim poslom...
Do čitanja!